Smiju li Srbi govoriti – Srpski?

Pravo zaprepaštenje i nevjerica zavladala je u Hrvatskom saboru kad je saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov s saborske govornice progovorila Srpskim jezikom ili točnije ekavicom.

Predinkfartno stanje u hrvatskom saboru!

Zastupniku albanskih katolika Glasnoviću odmah su dijagnosticirali predinfarktno stanje, zastupnik bosanskih katolika Brkić osjetio je probadanje u čeonom režnju mozga, a i inače priglupi i neinteligentni zastupnik HDZ-a Jandroković je zbog srpskih rečenica u Saboru panično objavio da “traži pravno tumačenje od nadležnih saborskih službi”.

Bosansko–Hercegovačka crkva je naravno uvijek protiv…

A, onda se javila i Hrvatska katolibanska televizija i u emisiji “Pola ure kulture”, prozivala predsjednika sabora   Željka Reinera zato jer nije zaustavio govornicu koja se usudila u navodno “hrvatskom” saboru progovoriti srpskim jezikom. Svemu tome su se naravno pridružile i udruge Domovinskog rata s tezom kako je “saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov prekršila Ustav i više propisa”. Što su to viši propisi ili koje sve to je sve te silne propise Dragana Jeckov prekršila, to nam naravno nisu objasnili.

Što je zapravo rekla Dragana Jeckov?

I nema veze što zastupnica Dragana Jeckov nije rekla ništa lošeg ili neistinitog. Naime rekla je kako je “prosečna penzija u 2016. godine iznosila 2255,06 kuna, a udeo te penzije u prosečnoj neto plati iznosio je 38,63% što pokazuje da su penzioneri Hrvatske na samom dnu, a iza nas su Rumunija i Turska”. Još je pridodala da su “penzioneri stup ovog društva, a od tako malih penzija ne može se živeti”, te je zaključila kako je najgore srpskim umirovljenicima u Hrvatskoj, koji su “zbog okolnosti na koje nisu mogli uticati ostali uskraćeni za isplate svojih penzija i zakinuti u svojim temeljnim pravima”.

Da je u Hrvatskom saboru progovorila turskim jezikom nitko joj to ne bi zamjerio!

Velike Rvate, Velike Albance i Velike Turke i Ustaše iz BiH i Kosova zasmetalo je to što ona govori svojim materinjim Srpskim jezikom, a ne njihovim materinjim turskim, albanskim ili bošnjačkim jezikom. I nema veze što nitko nije Draganu Jeckov upitao i nije li za takvo stanje djelomično odgovoran i SDSS, čiji glasovi već godinama osiguravaju opstanak HDZ-ovih vlada, koje odlučuju o visini penzija.

 Što mi Hrvati mislimo o upotrebi Srpskog jezika?

Mi obični ili točnije jedini pravi i autohtoni Hrvati upotrebom Srpskog jezika u Saboru nismo bili pretjerano, ni iznenađeni, a ni ogorčeni. Naime Srbi u Hrvatskoj žive već 400 ili 500 godina i većina nas ne vidi ništa sporno u tome da oni govore svojim materinjim jezikom. Mi zapravo ne vidimo razlog zbog kojeg bismo ograničavali njihovu slobodu upravo zato jer su danas Veliki Rvati, a nekad Veliki Jugoslaveni, uporno i godinama upravo nama Hrvatima branili da govorimo materinji Hrvatski jezik i nametali nam nekakav izmišljeni Srpsko-Hrvatski ili Hrvatsko-Srpski jezik.

Za sve nas je bolje da su Srbi – Srbi, nego da su Veliki Rvati!

S druge strane Turci i Ustaše su očito zaboravili (ili možda i nisu pa zato i toliko mrze Srbe), da su Austrijanci Hrvatske Srbe i doveli u Hrvatsku upravo zato da je kao Krajišnici brane od njih Turaka i Poturica iz Bosne i Hercegovine. Nama Hrvatima zapravo je puno draže to da su oni Srbi i da čuvaju svoje narodne običaje i jezik, nego da su skinuvši Turbane sa glave i prekrstivši se na katoličku vjeru preko noći postali takozvani – Rvati.

Kulturna povezanost…

Kulturna povezanost Hrvatskog i Srpskog naroda nešto je što Turci i Ustaše nikad neće izbrisati. Naime mnogi su Hrvatski pisci svoju inspiraciju ili čak i slobodu izražavanja potražili u Srbiji ili točnije Beogradu. I nitko im nije branio da govore i pišu na hrvatskom jeziku. Isto tako mnogi su Srpski pisci pisali na Hrvatskom jeziku odnosno ijekavici i zbog toga ih danas s punim pravom smatramo Hrvatskim piscima.

Zašto su Hrvatski pisci bježali u Beograd, a ne recimo u Livno?

No, pravo je pitanje zašto su Hrvatski pisci poput recimo Tina Ujevića ili Gustava Krkleca za bijeg iz vječno okupirane Hrvatske izabrali Srbiju i Beograd a ne recimo Livno, Tomislavgrad ili Janjevo? Odgovor je očit! Zato jer je Beograd bio metropola i prijestolnica kulture bliske Hrvatskom narodu i jeziku a Livno, Tomislavgrad ili Janjevo su bili i u to vrijeme, a i danas, samo zaostala Turska vukojebina, u kojoj kultura ne postoji i nikad nije ni postojala.

Nije li smiješno?

Nije li smiješno da Srpski jezik najviše smeta Albanskom katoliku, koji začudo nikad nije uspio naučiti ni Hrvatski, ni Srpski, a ni Albanski jezik, njegovom maloumnom prijatelju poznatom po prepisivanju, koji govori samo materinji Bošnjački jezik i njihovom stranačkom prijatelju Jandrokoviću, koji jednostavno “nikad ništa ne razumije i ne shvaća”.

Kad bih bio zloban rekao bih da tim Velikim Rvatima nedostaje još samo Veliki Rvat – Zlatko Hasanbegović s Turbanom na glavi i Jataganom oko pasa.

Što smeta nas Hrvate?

 I tako smo došli do osnovnog pitanja koje glasi što zapravo smeta nas Hrvate?

Prava istina je da, ni Hrvatski Srbi, a ni Srpski jezik nisu i nikad nisu ni bili neprijatelji Hrvatskog naroda. Pravi neprijatelji Hrvatskog naroda upravo su oni koji su toliko zgroženi Srbima i njihovim jezikom da to i ovaj put koriste kako bi dokazali svoje nepostojeće Hrvatstvo.

Hrvatsku i Hrvatski narod nikad nisu opljačkali Hrvatski Srbi. Dapače upravo su oni oduvijek živjeli u najsiromašnijim područjima naše zemlje. Hrvatsku su najviše opljačkali upravo oni kojima danas toliko smetaju Srbi i Srpski jezik i kojima je njihovo navodno “Hrvatstvo” zapravo samo izgovor za pljačku.

A, to što mrze Srbe isto tako je izgovor, jer znaju oni još od vremena kad su bili Turci i Poturice, da su rat i mržnja najbolji izgovor za pljačku i nasilje.

 

 

Napisao i uredio: Nenad Grbac

———————————-

Sva prava i Copyright :  Nenad Grbac i Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Možda vam privuće pažnju...