Pisanje uz vjetar: Autori i izdavači više nisu na istoj strani

Autor: Maja Hrgović

Dosad su porazne statistike o (ne)čitanju bile povod za jadikovke izdavača. Ipak, sve više autora odbija biti supotpisnicima takvih lamentacija, ocjenjujući ih licemjernima: izdavačima slabi posao, istina, ali upravo su oni ti koji su obezvređivali rad pisaca

Prosječni hrvatski pisac manični je depresivac bez dijagnoze. Objavio je pet naslova, za koje je umjesto honorara dobio naramak primjeraka svojih knjiga i komplet časopisa »Tvrđa«. Ponosi se time što je dvaput osvojio tromjesečnu potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i što je jednom dospio u polufinale velike nagrade za prozu.

Ipak, prosječni hrvatski pisac ne voli da ga nazivaju piscem. Ta titula budi u njemu nelagodu, ona mu zvuči kao provokacija. Pisac kao da se nečega stidi. U izvještajima o prodanim knjigama, što mu ih njegovi izdavači šalju na kraju godine, same su nule. Jedino pokoja knjižnica pristaje, kroz državnu subvenciju, otkupiti njegove knjige. Više nema snage ni zbijati na svoj račun šale o propalim pjesnicima.

U depresivnim fazama, kad izgubi svako samopoštovanje, kao prebiti se kojot vucara po periferijskim knjižnicama i kradom stavlja svoje naslove na policu »Najčitanije knjige«. Ali nakon tog kratkog, grešnog zadovoljstva, osjeća još veće gađenje prema sebi i svom pisanju. U fazama maničnog entuzijazma, kad surfajući po knjižničnom katalogu vidi da ga je netko posudio u knjižnicama Krvavi most i Kruge, spreman je uložiti zadnje pare u jeftino putovanje u Prag, voziti se u autobusu s avanturistički raspoloženim penzionerkama, prihvaćati od njih makovnjaču i orahovicu, i tamo, u Kafkinoj memorijalnoj sobi, u nastupu totalnog bezumlja, pokušati ukrasti Kafkino naliv-pero izloženo u posebnoj kutijici iznad njegovog turobnog pisaćeg stola.

Posljednji obznanjeni rezultati istraživanja tržišta knjiga pokazuju da se u posljednje dvije godine broj kupaca knjiga prepolovio, da je u posljednja tri mjeseca svega 19 posto građana kupilo knjigu, i da dva i pol milijuna Hrvata uopće ne čita. Istraživanje što ga provodi GFK za Zajednicu nakladnika i knjižara te Knjižni blok, pokazuje neočekivano drastičan pad općeg interesa za knjigu. Prosječan hrvatski pisac zbog ovih je saznanja ponovo zapao u očajanje, depresiju i samosažaljenje, iz koje ga tek povremeno izvuku varljive utjehe (»Nije problem u meni!«) i zlurado likovanje (»Propadaju, znači, i oni popularniji pisci koji su se donedavno kingkongovski busali u prsa svojim takozvanim komercijalnim uspjehom!«)

Kultura nestaje sa scene

Hrvatska književna depresija pokosila je i one najstamenije. Nagrađivana, prevođena autorica Daša Drndić priznaje da trenutno uopće ništa ne piše. Kaže da je nemoćna; da joj se u »ovoj i ovakvoj sadašnjosti« pisanje čini – besmismislenim. Ipak, podaci o izumiranju čitatelja nisu je iznenadili.

– Ljudi u Hrvatskoj nisu izuzetak. Kako zamišljate da će gladna, obespravljena, nezaposlena i na koncu ljutita osoba čitati bilo što, pa i šund? Kultura općenito nestaje sa scene. Ostaju šrot, sapunice i melodrama, kako bi se raja pacificirala. Ali ni to više nije dovoljno. Svijet može očekivati sve više razjarenih glasova, uglavnom neo-nacističkih i neo-fašističkih i s druge strane – mlaku pobunu. Ovo što se danas događa podsjeća na Njemačku početkom 1930-ih. Ako se bude »rađala« nova kultura, ona će biti varikinom isprana kultura, kultura u funkciji stvaranja »hrabrog novog svijeta«. Knjige već nestaju – postaju virtualne, kaže autorica čiji je roman »Sonnenschein«, na engleski preveden kao »Trieste«, doživio trijumf u inozemstvu.

Dosad su porazne statistike o (ne)čitanju bile povod za jadikovke izdavača koji koriste svaku priliku da ukažu na ugroženost svoje pozicije na tržištu. Ipak, sve više autora odbija biti supotpisnicima takvih lamentacija, ocjenjujući ih licemjernima: izdavačima slabi posao, istina, ali upravo su oni ti koji su obezvređivali rad pisaca isplaćujući im mizerne (ili nikakve) honorare, dok su drugi akteri izdavačkog procesa bili za svoj posao pošteno plaćani, od lektora i korektora do grafičara i ilustratora.

Autori i izdavači više nisu na istoj strani. Ne tako davno, Vedrana Rudan je javno o tome progovorila, odbivši sudjelovati na promociji nove knjige zbog neisplate honorara. Uzroci za pad prodaje knjiga također se pripisuju izdavačima, njihovoj halapljivoj želji da neuspjeh na tržištu nadomjeste državnim potporama iz raznih programa Ministarstva kulture.

Kritika izdavača

I Rade Jarak, književnik i urednik Knjigomata, glavni razlog poraznih statistika vidi u prevelikoj cijeni knjiga.

– Izdavači već godinama »nabijaju« cijene knjiga kako bi mogli dobiti što više novaca pri otkupu knjiga za knjižnice, to je mala prljava igra koja se igra već godinama, a o kojoj svi šute i prave se ludi. Sad je panika jer je voda došla do grla. Previsoka cijena knjiga donijela je samo zlo: čitateljima, koji spajaju kraj s krajem, oduzeta je prilika da kupuju knjige, posljedično su se zatvorile i mnoge knjižare, srušen je kompletan izdavačko-distributivni lanac. Logično je da se to dogodilo. Cijena knjige je morala odavno biti regulirana, prilagođena platežnoj moći građana, a Ministarstvo je trebalo odrediti kvotu za otkup knjiga, reći, primjerice, da će otkupiti do deset tisuća kuna knjiga, pa da izdavači odluče je li im u interesu omogućiti svojim izdanjima život, ili im ga uskratiti, a da pritom nemaju priliku zgrnuti lake pare i »bjež’«, kaže Jarak koji kao nakladnik inzistira na tome da naslovi iz biblioteke Knjigomat budu dostupni po »popularnim cijenama«.

Njegova kritika izdavača na tragu je one što ju je Veselko Tenžera ovako oblikovao u tekstu »Pjesnik pred zatvorenim vratima« iz 1979. godine: »Bio bi red da se ova kultura jednom toliko urazumi i da zajedno s društvom odgovori decidirano izdavačima ‘Velite, dečki, ne ide… E, onda neka ne ide ništa, ne treba nam ni to što vi kažete da jedino ide!’ Uostalom, gotovo sve i treba raditi ispočetka.« Tako je Tenžera govorio u vremenu koje nam iz ove današnje kulturne pustare djeluje kao zlatno doba.

Plodan autor i književni aktivist, Jarak je izlaz iz hrvatske književne depresije pronašao u Srbiji: njegov novi roman »Jugopuzzle« objavila je izdavačka kuća Laguna, u nakladi koja je nekoliko puta veća nego kod domaćih izdavača.

– Nemojmo ovo svaljivati na kupce, na čitatelje. Da su knjige jeftinije, kao u Srbiji, čitalo bi se i kupovalo, uostalom, to je već empirijski dokazano: kad je Fraktura stavila na sniženje jednu moju knjigu, sve je »planulo« začas. S druge strane, čitatelje ne treba ni precjenjivati. Kao da je to nešto novo, to što ne čitaju! Uvijek su kod nas pisci bili fanatici koji ne pišu za tržište nego za onu šačicu, također fanatika, koji čitaju, kaže Jarak.

Duhovni igrači i duhovni tragači

Marina Šur Puhlovski spada u one plodne, ali samozatajne pisce koji svoj poziv shvaćaju ministrantski pobožno i uporno rade, mimo površnih medijskih struja i trendova. Posljedično, njezin je opus godinama prolazio »ispod radara«. Ni ona nije iznenađena time što Hrvati ne čitaju; smatra da je tako bilo i u vrijeme kad književnost nije imala ovako jaku konkurenciju u televiziji i internetu.

– Hrvati nikad nisu puno čitali, nikad nisu voljeli svoje pisce, kao što su, recimo, Rusi voljeli svoje, i fućkalo im se što su im ovi većinom umirali mladi, od neimaštine i gladi. Ništa se tu nije promijenilo, u toj se točki 20. stoljeće spojilo s 21-im. Ženski dio Hrvatske volio je čitati Zagorku, a to voli i danas, međutim, to je isto kao gledati TV-sapunicu, tu je riječ o zabavi. Što se umjetnosti tiče, bojim se da je gotovo nismo ni imali, niti je danas imamo, barem ne u prozi, da bi dio pismenih (kojih je kod nas bilo i ostalo malo) tamo potražio odgovore na pitanja o smislu i svrsi svog postojanja, o tome zašto uopće jesmo, umjesto da nismo, dakle, odgovore na metafizička pitanja, koja u potaji muče svakog i koja su temelj umjetnosti. Odgovore su dobivali samo na etička pitanja, koja su stvar društva, ne umjetnosti: ovoj su tek materijal. Pa zašto bi onda takve knjige čitali? Niti su umjetnost, niti ih zabavljaju – ne služe ničem!, kaže autorica hvaljenog romana »Nesanica« i »Ljubav«, napominjući kako i na svjetskom nivou interes za knjigu opada zajedno s opadanjem udjela metafizike u umjetnosti.

U eseju »Književnost me iznevjerila« Marina Šur Puhlovski je podijelila pisce na duhovne igrače i duhovne tragače; prvi pisanjem grade karijere, drugi pisanjem izgrađuju sebe, prvi ovise o publici, drugi ne.

– Problem je što ljudi više ni ne znaju što je književnost, što su bačeni u hrpu književnog smeća, već prema diktatu trgovine, kaže Šur Puhlovski, priznajući da je sudjelovanje na tom književnom smetlištu frustrira i deprimira, ali čitateljima ne zamjera što se od svega toga distanciraju; uostalom, to čini i sama.

Ako neće-neće

Ludwig Bauer, pisac koji »u nogama« ima iskustvo objavljivanja popularnih krimića u visokim jugoslavenskim tiražama, ali i novopovijesne proze (»Kratka povijest porodice Weber«, »Zaborav, zavičaj«), prošao je put do pisca koji se posljednjih godina žalio da je nepravedno zaobilažen od medija i žirija. Frustraciju su mu donekle ublažile nagrade »Meša Selimović« i »Kiklop« što ih je dobio za »Zavičaj, zaborav«.

– Mnogi danas pišu knjige koje podilaze lošem i vulgarnom ukusu. Neki pišu zbog pogrešne predodžbe o slavi i novcu. Najšira se publika, nazovimo to tako, »demokratizira«, nije nužno elitna, ali to nije daleko od primitivizacije. Jeftine stvari postaju nam sve bliže. Dakle, i jeftina književnost. Niz faktora djeluje danas protiv dobre knjige. Živimo u vremenu medijske kulture. Reklo bi se da nam je i dnevni raspored pod utjecajem TV programa, prečesto tako lošeg da ubija dobar ukus i smanjuje intelektualne sposobnosti. Knjiga je u konkurenciji s takvim fenomenima suvremenoga svijeta dijelom potonula u sferu vulgarizacije i komercijalizacije, kaže Bauer.

Knjižni blok, naručitelj istraživanja o tržištu knjiga, agilni je zagovaratelj programa za poticanje čitanja. Naši sugovornici imaju o tome različita mišljenja. Stvaranje navike čitanja Bauer smatra nasušno potrebnim, uspoređuje ga s navodnjavanjem u poljoprivredi u vrijeme radikalnih klimatskih promjena. Željana Giljanović, autorica chick-lit hitova »Banana Split« i »Karlin način«, mnogo je skeptičnija.

– Programi za poticanje čitanja – djelotvorni otprilike jednako koliko bi bili i Programi za poticanje odlazaka na utakmice HNL-a. Ako netko neće, neće. Osim toga – niti su svi oni koji ne čitaju glupi, niti su svi koji čitaju pametni, kaže Giljanović, koja je pomirena s mogućnošću da se krivulja prodaje i čitanosti knjiga više nikad i neće vinuti uvis.

Prosječni hrvatski pisac, utučen nepobitnim dokazima o uzaludnosti svoje opsesije, jedno će vrijeme kao Kafkin insekt ostati sklupčan u mračnoj čahuri svog nemoćnog nezadovoljstva. Uskoro će se ponovo, privučen plavičastim svjetlom kompjuterskog ekrana, dovući pred tipkovnicu i malo-pomalo davati zaleta svojoj božanstvenoj maniji, ispisujući prvu rečenicu najnovije pripovijetke za regionalni natječaj: »Jednog jutra Grgur F. probudio se kao najčitaniji pisac u Hrvatskoj i regiji.«

——————

Preuzeto s adrese: http://www.novilist.hr/

————————

 

Sva prava i Copyright :  Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Možda vam privuće pažnju...