Josip Broz Tito bio je čovjek koji je izgradio svoju varijantu socijalizma usred Europe podijeljene dvjema suprotstavljenim silama koje su se borile za svjetsku dominaciju.

Josip Broz Tito nedvojbeno je bio jedna od najhvaljenijih ličnosti 20. stoljeća, ne samo na Balkanu, već i diljem zemalja s obje strane Željezne zavjese. Kao i svaka istaknuta povijesna ličnost, i o ovom komunističkom vođi ima mnogo različitih mišljenja. Čak i danas, više od četrdeset godina nakon njegove smrti rasprave o Josipu Brozu znaju biti žestoke. Dok ga neki vide kao dobronamjernog diktatora koji je izgradio samodostatno socijalističko carstvo usred podijeljene Europe bez priklanjanja istočnim ili zapadnim vođama, drugi ga vide kao autoritet koji je koristio političko ugnjetavanje kako bi stvorio sliku mirnog suživota između naroda duboko razdvojenih po nacionalnosti i vjeri. Koja je prava priča iza čovjeka koji je bio prvi socijalistički vođa koji se suprotstavio sovjetskoj hegemoniji i koji je jedini uspio napustiti Coniform?

Josip Broz Tito: Formiranje snažnog čovjeka i snažnog marksista

Josip Broz Tito je čovjek koji je rekao “ne” Staljinu. Bio je jedini strani predsjednik koji se ikad usudio zapaliti cigaretu u Ovalnom uredu. Ovaj čovjek je u svojoj ljetnoj rezidenciji ugostio mnoge istaknute političke i javne osobe 20. stoljeća, uključujući britansku kraljevsku obitelj, Elisabeth Taylor, Sophiju Loren i mnoge druge.

Priča o ovom moćnom čovjeku počinje u ruralnoj današnjoj Hrvatskoj u velikoj seljačkoj obitelji 1892. godine. Hrvatska je još uvijek bila dio Austro-Ugarskog Carstva, monarhije kojom je vladala obitelj Habsburg . No, početak 20. stoljeća označio je posljednje dane za ovu nekad besprijekornu kraljevsku obitelj. Veliki rat jednom je zauvijek promijenio europsku političku scenu. Za Josipa Broza Tita, tada putujućeg metalca, bila je to prekretnica u životu jer je pozvan u vojsku.

Njegove vojničke vještine brzo su ga pretvorile u bojnika i dovele ga na Istočnu frontu u borbi protiv ruske carske vojske. Tamo je ranjen i smješten u zarobljeništvo. Sljedećih nekoliko godina bile su ključni čimbenik u razvoju njegovih političkih uvjerenja i, kako će se kasnije otkriti, političkih uvjerenja više od 20 milijuna ljudi. Kao socijaldemokrat u predratnim godinama, Tito je bio upoznat s mnogo radikalnijom ideologijom: boljševizmom. Toliko se identificirao s tom ideologijom da je 1917. sudjelovao u srpanjskim demonstracijama u Sankt Peterburgu iu Oktobarskoj revoluciji, koja je na kraju dovela Lenjina na vlast.

Čak i nakon što je potpisan Brest-Litovsk sporazum, ugovor koji je okončao sudjelovanje Rusije u Prvom svjetskom ratu, gdje se svaki drugi ratni zarobljenik mogao jednostavno vratiti kući, Josip je odlučio ostati i pridružiti se postrojbi Crvene garde u Omsku, u Sibiru.

Povratak boljševizma

Sa svojim sada već čvrstim marksističkim uvjerenjima, Tito se 1920. vratio u svoju domovinu, koja se tada zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nedugo nakon povratka pristupio je Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). U ovoj organizaciji on je brzo napredovao iako ju je kraljevska vlada zabranila, a povremeno oštro i nasilno gušila.

Iako je ova organizacija do Drugog svjetskog rata uglavnom bila u podzemlju, Broz je bio toliko odlučan u svom djelovanju da je čak bio zapažen u komunističkom stožeru u Moskvi. Nagrađen je imenovanjem za političkog sekretara zagrebačkog komiteta. Nedugo nakon toga, jugoslavensku političku scenu uzdrmao je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini u lipnju 1928. Broz je iskoristio tu priliku da izvuče KPJ iz sjene i organizirao je ulične demonstracije. Naravno ubrzo potom je zatvoren.

Sljedećih pet do šest godina proveo je u zatvoru, slično kao i ostatak njegove družine. Do njegova izlaska na slobodu partija se polako oporavila od državnog ugnjetavanja, a Josip Broz je učvrstio svoj položaj na nacionalnoj razini. U to vrijeme dobio je pseudonim koji će kasnije učvrstiti njegov kult ličnosti: Tito.

Sljedećih godina Europa je bila u uvodu za jedan od najkrvavijih događaja u modernoj povijesti, Drugi svjetski rat. Tito je te godine proveo razvijajući svoje vještine, radeći u aparatu Kominterne. Kada je Staljin započeo svoje velike čistke protiv unutarnjih neprijatelja, Tito ne samo da je uspio preživjeti, već je i profitirao od njih, učvrstivši svoj položaj u Kominterni i zaradivši titulu novog generalnog sekretara KPJ. Jedno je tada bilo potpuno jasno: Tito je u svojim rukama imao kompletnu komunističku partiju Jugoslavije.

Drugi svjetski rat: od partizana do državnika

A onda je došao rat. Jugoslavija je u Drugom svjetskom ratu bila u krajnjem nemiru, proživljavajući nasilan i nevjerojatno složen dio svoje povijesti. Ukratko, sile Osovine okupirale su i podijelile Jugoslaviju u travnju 1941. U to je vrijeme nastala njihova satelitska država, nazvana Nezavisna Država Hrvatska, s ultranacionalističkom ustaškom organizacijom na čelu. U međuvremenu, Srbi su imali četnike, jugoslavenski rojalistički i srpski nacionalistički pokret i gerilske snage u Jugoslaviji koju su okupirale Osovine.

Ovo je bilo Titovo vrijeme da zablista. Zajedno sa svojim stranačkim drugovima, formirao je ono što će kasnije biti poznato kao najučinkovitiji europski pokret otpora protiv Osovine tijekom Drugog svjetskog rata. Glavni deklarirani ciljevi partizana bili su oslobađanje jugoslavenskih zemalja od okupacijskih snaga i stvaranje federalne, multietničke socijalističke države u Jugoslaviji.

A kako je Tito uspio nagovoriti toliko ljudi da mu se pridruže? Podupirala ga je uglavnom seoska neškolovana populacija koja je cijeli život živjela pod nekom vrstom ugnjetavanja, a ideja o zemlji koja se temelji na radničkim pravima bez nacionalne ili vjerske diskriminacije bila je poput utopija .

Zanimljivo je i to da je pokret okupljao dosta žena , koje su u partizanima uživale ravnopravan tretman za razliku od prijeratnog života. Nakon nekoliko godina skrivanja po šumama i vježbanja gerilskog ratovanja, mnogih uspješnih bitaka (bitke na Neretvi i Sutjesci kasnije su adaptirane u hvaljene filmove koji su služili kao jugoslavenska vojna propaganda), Beograd je oslobodila sovjetska vojska.Time je postalo jasno: Jugoslavija je sada u rukama komunista.

Reći “Ne, hvala” Staljinu

Tito je sada imao sve. Ljudi su već tada slijepo slijedili njegove naredbe, privučeni idejom o socijalnoj državi koja im je obećana. Sve što je sada trebao učiniti bilo je učvrstiti svoju moć. Učinio je to slijedeći Staljinov modus operandi pročišćavanjem svoje vlade od nekomunista i održavanjem izbora koji su legitimirali odbacivanje monarhije.

U studenom 1945. proglašen je novi ustav kojim je stvorena Federativna Narodna Republika Jugoslavija, federalna država koja je bila definirana kao zajednica šest federalnih država: Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, plus dvije autonomne pokrajine unutar Srbije: Kosovo i Vojvodina. Danas su sve nezavisne države, osim Vojvodine, koja je još uvijek dio Srbije. Ono što je uslijedilo nakon ovog ustava bila je gotovo pola stoljeća duga vladavina onoga što su neki doživljavali kao slobodu, dok su drugi osjećali potlačenost. Sve je počelo suđenjima zarobljenim kolaboracionistima, katolicima, oporbenicima, pa čak i nepovjerljivim komunistima. Suđenja su vođena na način koji je odgovarao idealnoj sovjetskoj državnoj konstrukciji.

Ali ideološka romansa Staljina i Tita nije dugo trajala. Staljin je brzo shvatio da ne može biti jugoslavenski marionetski gospodar , pogotovo kada je Tito stekao dovoljno moći da vodi vlastitu vanjsku politiku prema Albaniji i Grčkoj. Do 1948. Staljin je odlučio da želi da Tito ode i pokrenuo niz čistki s ciljem poraza jugoslavenskih kreatora politike. To mu nije pošlo za rukom, a Tito je zadržao i učvrstio kontrolu nad Komunističkom partijom Jugoslavije te nad vojskom i tajnom policijom.

Negdje u to vrijeme, Tito je rekao Staljinu :

“Prestani slati ljude da me ubiju. Petoricu smo već uhvatili, jednog s bombom, a drugog s puškom… Ako ne prestanete slati ubojice, poslat ću jednog u Moskvu, a drugoga neću morati poslati.”

Povijesna točnost tih točnih riječi nikada nije potvrđena, ali je išla s Titovim općim stavom prema Staljinu, čovjeku od koga su se najviše bojali u to vrijeme. Time je Tito u potpunosti odsjekao Jugoslaviju od Sovjetskog Saveza i njegovih istočnoeuropskih satelita i sve više se približavao Zapadu.

Pronalaženje trećeg puta

Međutim, zapadni ideali kapitalizma i liberalne demokracije bili su daleko od onoga što su Broz i njegovi partijski suradnici željeli za svoju zemlju. Previše liberalan za Istok i previše socijalistički za Zapad, Tito je težio osmisliti svoju unutarnju i vanjsku politiku kao jednako udaljenu od oba bloka. U svom cilju da ostane neutralan u svijetu u kojem su se SSSR i SAD borili za mjesto najjače svjetske sile, Tito je morao tražiti istomišljenike.

Pronašao ih je u zemljama u razvoju, počevši od Gamala Abdel Nassera iz Egipta i Jawaharlala Nehrua iz Indije. Svrha ove federacije išla je od neangažiranja do koncepta “aktivne nesvrstanosti”—to jest, promicanje alternativa blokovskoj politici, nasuprot pukoj neutralnosti. Pokret nesvrstanih privukao je pozornost mnogih drugih zemalja. Međutim, do kraja njegova života Titovu su naciju zasjenile druge nove države članice.

Razlaz sa Staljinom nije uzrokovao samo vanjskopolitičke promjene, već i potpuno teoretsko preuređenje unutarnje politike. Jugoslavija je htjela stvoriti svoj put, novi model socijalizma s radništvom kao naglaskom. Odgovoran za novi teorijski smjer Jugoslavije bio je Titova desna ruka, Edvard Kardelj, koji se općenito smatrao glavnim ideološkim teoretičarem jugoslavenskog marksizma ili titoizma, kako je postao poznat. Novi socijalistički model uključivao je napuštanje središnjeg planiranja u sovjetskom stilu, smanjenje središnjih agencija i, ponajviše, radničkog upravljanja proizvodnjom, utjelovljenog u formiranju prvih radničkih vijeća 1950.

Kraj Josipa Broza Tita i ono što je ostalo poslije

Utjecaj toga bio je osobito važan za unutarnje odnose višenacionalne Jugoslavije. Vlast je s federacije prešla na republike, dajući im određenu slobodu da izraze svoje nezadovoljstvo. To se uglavnom vidjelo u najrazvijenijoj republici Jugoslavije, Hrvatskoj, gdje je pokret Hrvatsko proljeće početkom 1970-ih pokazao želju ljudi za nacionalnim oslobođenjem. Tito je uspio ušutkati pokret, ali i svojim beskrajnim naporima da jugoslavenstvo progura kao identitet iznad nacionalnih identiteta, nikada nije uspio izbrisati nacionalne i vjerske osjećaje u republikama.

Sa svim građanskim nemirima pred sobom, Tito je morao raditi na novom ustavu 1974., koji je promicao slabije i manje federalne jedinice na račun dvije velike — Srbije i Hrvatske. Čak i uz negodovanje ljudi, nekako je uspijevao funkcionirati sve do njegove smrti u svibnju 1980.

Kad je Tito umro, cijela je zemlja ostala u suzama. Ali ove suze nisu bile suze žalosti. Bile su to suze straha. Duboko u sebi, svi su znali da će se dogoditi nešto strašno. Maska bratstva i jedinstva nikada nije uspjela prekriti činjenicu da su nacionalne i vjerske podjele bile duboke u Jugoslaviji. Dok se ostatak Europe postupno liječio od trauma Drugog svjetskog rata, jugoslavenske su vlasti pokušavale prikriti činjenicu da su počinjeni neki jezivi zločini nad različitim etničkim skupinama. To je jednostavno prouzročilo napetosti koje su na kraju eruptirale krajem 1980-ih. To je preraslo u jedan od najkrvavijih europskih ratova nakon Drugog svjetskog rata, čime je zauvijek okončano Titovo životno djelo, Jugoslavija.

Katarina Palinić, magistrica politologije

——–

Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
———————————–

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.