Luđaci i gubitnici…
Luđaci i gubitnici…
Uvijek sam mislio da su Turci i Ustaše najveći luđaci i gubitnici jer slave rat u kojem su izgubili, kad ono eto dokaza da su i Srbi jednaki luđaci i gubitnici, kao i njihovi dragi susjedi i kumovi Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine.
Za sreću je potrebno dvoje!
Stara narodna poslovica kaže da je za sreću potrebno dvoje, pa su Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine napokon pronašli luđake i gubitnike sebi ravne. No, više o svemu reći će vam nama Hrvatima dobro poznati Tanjug, koji je napisao:
Spomenik majoru bivše Jugoslavenske narodne armije Milanu Tepiću koji je 1991. dignuo u zrak skladište oružja u Bedeniku kraj Bjelovara, pri čemu je poginulo jedanaest hrvatskih branitelja, otkriven je u petak u Beogradu
Spomenik Tepiću otkriven je povodom 26. godišnjice od 29. rujna 1991. kad je dignuo u zrak vojno skladište sa 170 tona eksplozivnih sredstava, a vijence su mu u petak položili srpski ministar obrane Aleksandar Vulin, ministar za rad i zapošljavanje Zoran Đorđevič, predstavnici srpske vojske i ostali građani, piše Tanjug.
Tepić, zapovjednik skladišta borbenih sredstava Barutana u selu Bedenik, planirao je dići u zrak svih četiri skladišta, no u tome su ga spriječila četiri branitelja koji su time spasili Bjelovar i okolicu od opasnosti. U njegovom samoubojičkom potezu poginulo je 11 hrvatskih branitelja.
Samo luđaci mogu terorizam nazivati herojstvom…
Srbi koji se s punim pravom nazivaju žrtvama zbog svega što su im ustaše iz Bosne i Hercegovine i Dalmatinske zagore radili ovim su nevjerojatno glupim i gubitničkim potezom poništili gotovo sve svoje napore da se predstave kao žrtve.
Naime Bjelovar nikad nije bio Srbija. Oduvijek to je Hrvatski grad. I Jugoslavenska narodne armije i major Milan Tepić u Bjelovaru i Hrvatskoj su u to vrijeme bili i okupatori i neželjeni i nepozvani gosti.
Hrvatski narod je na referendumu jasno dao do znanja da ne želi ni Jugoslaviju ni JNA.
Samim tim čin majora JNA Milana Tepića, nije herojstvo, nego terorizam i nasilje nad civilnim stanovništvom, usporediv i jednak sa zločinima Turaka i Ustaša nad Hrvatskim Srbima.
Je li itko u “pametnoj” Srpskoj vladi ikad pomislio da su nama Hrvatima tih jedanaest Hrvatskih branitelja, koje je ubio njihov navodno “Srpski heroj”, jednako vrijedni kao i njima jedanaest Srba, koje su ubili Ustaški zločinci u Jasenovcu?
Službena vlast Srbije ovim je napokon priznala ono što smo svi znali!
No, navodno najveći Srpski neprijatelji Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine ovim bezumnim Srpskim činom i više su nego zadovoljni. Naime, službena vlada Srbije je prisutnošću svojih ministara na podizanju spomenika teroristi i pripadniku okupatorske Jugoslavenske narodne armije Milanu Tepiću, napokon i službeno priznala da stoji iz svih zločina, koje su pobunjeni Srbi i JNA počinili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Samim tim službena Srbija je pokazala da njihova službena Srpska vlast nakon Vukovara, Bjelovara, Sarajeva i Srebrenice nije ništa bolja ili manje zločinačka, nego što je to bila vlast takozvane “Nezavisne države Hrvatske”(NDH).
Zločinci s jedne strane su napokon pronašli sebi ravne zločince s druge strane. No, pitanje je zašto običan narod sve to uopće podnosi? Jesu li njihove laži i zločini toliko zavodljivi?
Čega se pametan srami time se glupan ponosi…
Srpski političari su ovim bezumnim i gubitničkim činom dokazali i da su u svemu ravni svojoj braći političarima iz drugih bivših Jugoslavenskih država. Naime dok njihov narod pati i jedva preživljava oni nas uporno vračaju u prošlost. Umjesto poštenja i dobrote oni slave samo vlastiti lopovluk, nepoštenje i zločine.
Ili je i to možda samo skretanje pažnje naroda s nečeg što treba što prije ukrasti, uništiti i privatizirati? Još jedan izgovor za vlastitu nesposobnost? Novi poziv za rat?
Možda psi rata i s jedne i s druge strane misle da nismo dovoljno ratovali?
Naravno ovim ne želimo optužiti cijeli Srpski narod za genocid kao što su mnogi Srbi radili to nama Hrvatima, no nevjerojatno je koliko ludosti i mržnje je s obje strane preostalo, iako je od drugog svjetskog rata prošlo 72., a od Domovinskog 26. godina.
—————————————
Turci i Ustaše i njihova braća Četnici – Luđaci i gubitnici koji slave poraze
(Ustaše i Četnici, kumovi i susjedi iz Hercegovine snimljeni tijekom jednog lijepog druženja negdje u Dalmaciji)
Turci i Ustaše i njihova braća, kumovi i susjedi Četnici u mnogome su sličan, ako ne i isti narod. I jedni i drugi stoljećima su živjeli pod Turcima i bili veći Poturice od Turaka. Odlaskom Turaka oni su preko noći postali veliki Rvati i Veliki Srbi, iako su zapravo samo obična Turska raja, susjedi i kumovi iz Hercegovine.
S obzirom da nemaju povijest rado bi prisvojili tuđu. S obzirom da nemaju kulture i to bi rado prisvojili ali im ne uspijeva. Hvale se svojom ratničkom poviješću, a zapravo nikad nisu dobili nijedan rat.
Zato Ustaše slave drugi svjetski rat u kojem su dobili i po prstima i po glavi i Domovinski rat u Hrvatskoj, koji su izazvali ali u kojem također nisu pobijedili jer ih je naša Hrvatska vojska morala spašavati. A možda ih je naša Hrvatska vojska i morala spašavati zato jer su u to vrijeme bili previše zauzeti krađom po napuštenim Srpskim kućama.
Zato Četnici slave Bitku na Kosovu polju, drugi svjetski rat, Domovinski rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i Hercegovini i rat na Kosovu. A , jedino zajedničko svim tim ratovima je to da su u svim tim ratovima oni uvijek bili poraženi.
Četnici mrze Hrvate zato jer su ih kad su bili Turci, Poturice i Janjičari, Hrvati uvijek pobjeđivali i zaustavljali u pljačkaškim pohodima. Suprotno tome Ustaše mrze Hrvatske Srbe zato jer su ih kad su oni bili Turci, Poturice i Janjičari, Hrvatski Srbi u službi Austrije i Hrvatske, uvijek pobjeđivali i zaustavljali u pljačkaškim pohodima.
Sve ovo zorno objašnjava zašto Turci i Ustaše i njihova braća, kumovi i susjedi Četnici uvijek slave poraze.
Vjerojatno zato što nikad, nigdje i nikog nisu ni pobijedili…
A, zašto nikad nisu nikog pobijedili?
Zato jer zlo nikad ne pobjeđuje…
Napisao i obradio: Nenad Grbac
———————————-
Sva prava i Copyright : Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
