Zašto Turcima i Ustašama smeta Istanbulska konvencija?

Sve ovo što se događa u Hrvatskoj povodom izglasavanja Istanbulske konvencija dokaz je sukoba svjetova, kultura i civilizacija nasilno okupljenih u ovu nesretnu i od Turaka i Ustaša opljačkanu Hrvatsku državu. S jedne strane smo mi Hrvati, takvi kakvi jesmo, a s druge strane su Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine i njihova Turska rodbina iz Dalmatinske zagore.

Dva različita naroda koja nemaju apsolutno ništa zajedničkog

Dva različita naroda koja nemaju apsolutno ništa zajedničkog, ni kulturu, ni povijest, ni pripadnost istoj civilizaciji. Dva naroda koji su većinu svoje povijesti ratovali jedni protiv drugih, dva naroda koja ne dijele, ni iste vrijednosti, ni bilo što drugo.

Mi Hrvati oduvijek smo pripadali zapadnoj ili Evropskoj kulturi, a Turci i Ustaše i njihova Turska rodbina oduvijek su pripadali kulturi suprotstavljenoj zapadnim vrijednostima. Sve to počinje još negdje u 12 stoljeću u vrijeme Bogumila, nastavlja se u Otomanskom carstvu, NDH-ziji i traje još i dan danas. Razlike između Turskog i Ustaškog naroda i nas Hrvata su tolike da se usudimo reći da ne postoji i nikad neće ni postojati taj Bog koji će od Turčina i Ustaše stvoriti Hrvata. Bez obzira na to koliko puta ih prekrštavali, pokušavali učiniti civiliziranim narodom ili pokušali učiniti poštenim ljudima, Turčin i Ustaša će uvijek ostati Turčin i Ustaša.

Znanstveno je dokazano

Znanstveno je dokazano i da reakciju nekog pojedinca ili naroda   na neki događaj, uzrokuju i povijesne činjenice i proživljeno iskustvo i civilizacijska pripadnost. Samim tim jasno je da nekadašnja Turska raja na pojedini događaj neće reagirati poput recimo nas Hrvata koji nikad u povijesti nismo bili Turska raja. Isto tako jasno je i da pripadnik Turske raje nikad neće shvatiti kako i zašto na pojedine događaje reagiramo mi Hrvati odnosno potomci nekadašnjih kmetova, feudalaca i pomoraca i odakle nam tolika težnja za slobodom.

A, ta težnja za slobodom sastavni je dio Hrvatske civilizacije. O njoj pjeva i Ivan Gundulić u Himni slobodi

Himna slobodi

O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

Težnja za slobodom ugrađena je u bit i postojanje hrvatskog naroda

Ta težnja za slobodom i ljudskim pravima dio je i Seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca i Bitke kod Sigeta   pod vodstvom hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog i mnogih drugih događaja koji su se dogodili u našoj Hrvatskoj povijesti. O slobodi su govorili i Hrvatski političari i kmetovi i seljaci i radnici i pjesnici i književnici. No, svi oni su bili svjesni i činjenice da svatko od nas može imati slobode onoliko koliko ju je spreman i drugima dati.

Upravo stoga nama Hrvatima ne mogu i ne smiju smetati tuđa prava i tuđe slobode!

Samim tim logično je da nama Hrvatima narodu koji se stoljećima borio za slobodu ne mogu i ne smiju smetati i tuđa prava ili tuđe težnje za slobodom. Sve to danas se jasno vidi i u tome da velika većina Hrvata nema ništa, ni protiv Istanbulske konvencije, ni protiv prava žena i svih drugih ugroženih skupina.

Suprotno tome povijesno iskustvo Turaka i Ustaša je posve drugačije…

Suprotno tom Hrvatskom povijesnom iskustvu, povijesno iskustvo Turaka i Ustaša iz Bosne i Hercegovine i njihovih Turskih rođaka iz Dalmatinske Zagore je posve drugačije. Njihovi krajevi okupirani su od strane Turaka iz Osmanlijskog carstva gotovo bez ikakvog otpora s njihove strane. Zapravo jedini pravi otpor i želju za slobodom u tadašnjem Otomanskom carstvu pružali su upravo Turcima i Ustašama suprotstavljeni i toliko omrženi Srbi.

Turci i Ustaše 500 godina ponašali su se onako kako se od njih i očekuje. Postali su pitoma Turska raja bez ikakve želje za slobodom i samostalnošću s kojom je Turski okupator mogao raditi što god je htio. Za razliku od nas Hrvata oni nisu težili slobodi. Njihove jedine težnje bile su usmjerene na preživljavanje, te što bolju integraciju u Osmanlijsko društvo. Da bi to što prije postigli promijenili su vjeru (prvi ili možda drugi put). No, ni to nije bilo dovoljno jer su Turski vladari i vojnici cijelo vrijeme nad običnim narodom provodili teror i nasilje (takozvani zulum).

Silovanje žena i muškaraca i značenje homoseksualaca u očima Turaka i Ustaša 

Jedan od vidova tog progona koji se danas tako jasno ocrtava u Turskom i Ustaškom protivljenju prvima žena ili slobodi pojedinaca je Turski običaj silovanja žena odnosno pripadnica Turske raje ili običnog naroda.

U 500 godina Turske vlasti Turčinu i Ustaši iz Bosne i Hercegovine je postalo posve normalno da žena nije ljudsko biće, da nema nikakva prava i da ju osim njega može silovati i bilo koji pripadnik okupatorske vojske koji naiđe. S druge strane za njega je to možda bilo i dobro rješenje jer da pripadnik okupatorske vojske nije silovao njegovu ženu ili kćerku možda bi silovao i njega ili njegovog oca ili sina. I nemojte mi reći da vjerujete da među Turcima, a posebno Janjičarima nije bilo i Homoseksualaca, koji su silovali i muškarace.

Ta legalizacija ili dopuštanje silovanja tuđih žena u Turskom carstvu imala je i svoju praktičnu primjenu. Upravo stoga lako je shvatiti Tursko i Ustaško protivljenje davanju prava i slobode ženama. S druge strane žena kao rob i najobičnije sredstvo rađanja savršeno se uklapa i u nauk današnje katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, kojoj danas pripadaju i preobraćeni  potomci nekadašnje Turske raje.

Zulum, Janjičari i danak u krvi 

Poznato je i da su produkt takvog silovanja žena i maltretiranja obične raje bili i elitni Turski vojnici Janjičari (askeri yeni-sari). Oni su bili udarna snaga Turske vojske. Svaki od njih bio je pažljivo odabran i oduzet roditeljima između mnoštva dječaka, koji su u okupiranim zemljama sakupljani kao “danak u krvi” (devširme). Turci su vjerovali da će Janjičar biti bolji ratnik ako u sebi ima bar malo Turske krvi što je služilo kao opravdanje za mnoga silovanja. Mnogi kršćani su s nadom gledali svoje sinove, koje je vjerojatno otimanje spasilo od smrti, gladi i bijede, a za najveći dio pučanstva tadašnjeg Otomanskog carstva to je bio i jedini način da im se djeca školuju, posebno za muslimane. O statusu Janjičara u Osmanlijskom carstvu najviše govori činjenica da su ih zvali “sultanovi robovi”.

Sve to jasno objašnjava strah i paniku koji se pojavio među Turcima i Ustašama zbog Istambulske konvencije

Sve to jasno objašnjava strah i paniku koji se pojavio među Turcima i Ustašama i njihovim svećenstvom povodom poziva na izglasavanje Istanbulske konvencije koja uporno insistira na tome da se sva prava i slobode, koje imamo mi muškarci, daju i ženama, homoseksulcima i pripadnicima drugih skupina. Za Turčina i Ustašu iz Bosne i Hercegovine i Dalmatinske zagore pravo žene ne postoji a pravo homoseksulaca koji su nekad davno silovali i njih, odnosno njihove pradjedove najgore je što Turčin i Ustaša može zamisliti.

I nemojte mi reći da povijest ili proživljena iskustva ne utječu na nečije reakcije!

I nemojte mi reći da povijest ili proživljena iskustva ne utječu na nečije reakcije i razumijevanje. No, recite mi tko i zašto je  Turke i Ustaše iz Bosne i Hercegovine i njihove preobraćene svećenike, narod u potpunosti kulturno i civilizacijski suprotstavljen nama Hrvatima uvjerio da su i oni Hrvati i da imaju bilo kakva prava u Hrvatskoj?

Napisao i obradio: Nenad Grbac

Dodatak:  “Balkangreuel” (Užasi Balkana) 

U Beču je 1909. godina tiskana zastrašujuća i šokantna knjiga pod nazivom “Balkangreuel” (Užasi Balkana) koja je zapravo povijesno svjedoćanstvo sa eksplicitnim brutalnog silovanja koje su u svojim pohodima po Balkanu, objašnjavaju autori knjige, činili turski osvajači

Gotfrid Ziben (1856.- 1918.) bio je jedan od najcjenjenijih bečkih majstora erotskog crteža, a početkom 20. stoljeća surađivao je sa C. W. Sternom, izdavačem koji se specijalizirao u to doba za erotsku literaturu. Iz njihove radionice 1909. godina izdata je zastrašujuća i šokantna knjiga pod nazivom “Balkangreuel” (Užasi Balkana), koja se sastoji od prikaza brutalnog silovanja koje su u svojim pohodima po Balkanu činili turski osvajači. Kao uvod ovim slikama dat je tekst na pet stranica koji detaljno opisuje kako je Balkan oduvijek bio stanište divljeg, etnički pomiješanog i međusobnog zavađenog svijeta spremnog na najužasnije brutalnosti i zloćine.

Iz te knjige prilažemo vam nekoliko ilustracija, odnosno crteža. Svi oni jasno govore zašto su Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine protiv Istanbulske konvencije.

Napisao i obradio: Nenad Grbac

———————————-

Sva prava i Copyright :  Nenad Grbac i Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.