Zašto sakrivamo vlastite zločine, a veličamo tuđe ili kakvi su to heroji koji ubijaju djecu?
Sigurno ste dosad primijetili da ne osjećam nimalo simpatija prema onim koji u modernu Hrvatsku pokušavaju uvesti Ustaštvo, Fašizam ili bilo koji oblik totalitarizma. Zašto je to tako? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Moje je mišljenje da bi se svi mi normalni ljudi trebali sramiti ne samo zločinaca (i ratnih i onih drugih), nego i svih zločina, koje su ti zločinci činili u naše, svoje ili bilo čije ime.
Umjesto da se ponosimo svi mi Hrvati bi se trebali duboko sramiti i Jasenovca i svih sličnih koncetracionih logora u kojim su ubijana i djeca i odrasli ljudi. Isto vrijedi i za zločine počinjene tijekom domovinskom rata (za koje svi znaju da postoje). Možda najtajniji i naskriveniji ratni zločin u Hrvatskoj je sudbina obitelji Zec u kojem je ta Zagrebačka obitelj Srpskih korijena potajno odvedena na Sljeme i tamo likvidirana.
Najveća sramota Hrvatskog naroda zapravo je ubojstvo njihovog najstarijeg djeteta, 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec. Nažalost o tom zločinu nećete moći puno saznati jer je voljom tadašnjeg predsjednika Tuđmana i HDZ-ovog političkog vodstva tadašnje Hrvatske zataškan i nikad nije sudski procesuiran. Zanimljivo je i to da danas navodni ljevičar i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, po tom čovjeku želi nazvati Zagrebački aerodrom, bez obzira što smo svi mi građani Hrvatske svjesni da je Tuđmana samo smrt spasila dugotrajnog boravka u Hagu (Sud za ratne zločine na području tadašnje Jugoslavije).
Sve to isto naravno vrijedi i za Srbe. Umjesto da veličaju Četništvo i zločine koje su počinili i oni bi se trebali duboko sramiti i zločina četnika u drugom svjetskom ratu i Vukovara i Srebranice i svih drugih mjesta i zločina koje su počinili. No, ni Četnicima očito kao ni Ustašama ne odgovara da se puno piše i priča o zločinima koje su oni počinili, pa zato puno pričaju o zločinima, koje je počinila njima suprotstavljena strana.
Puno je lakše i jednostavnije veličati i uvećavati tuđe zločine i šutjeti i sakrivati vlastite. No, pitanje je kuda će nas sve to odvesti! Najvjerojatnije samo do nekih novih zločina i ratova kad za to dođe vrijeme…
S druge strane ono što u svemu tome najviše smeta je to što u tim zločinačkim obračunima uglavnom i najčešće stradaju obični i mali ljudi ili čak i djeca, koja baš poput Aleksandre Zec, nikom nisu ništa skrivila.
Upravo stoga odlučili smo vas podsjetiti i na priču još jedne Zagrebačke djevojčice – Lee Deutsch, koju je ustaška vlast deportirala 1943 u Auschwitz. Nažalost, umrla je u vrijeme transporta do tog zloglasnog logora.
——————————-
Naletjeli smo na potresno pismo Lee Deutsch, židovske curice iz Zagreba
koju su ustaše poslale u Auschwitz
Istražujući neku temu prije nekoliko tjedana, slučajno smo naletjeli na jedno staro pismo, vjerojatno najdirljiviji dokaz postojanja tragične dječje zvijezde Lee Deutsch. Na Facebook grupi Stare kazališne fotografije objavljena je poruka potpisana njezinim dječjim rukopisom. Mala glumica, koja je poslije umrla u stočnom vagonu na putu u Auschwitz, sredinom tridesetih godina obratila se upravi Narodnog kazališta u Zagrebu.
Pošto je moja mama rekla da ću još ovu sezonu igrati, to ću još držati. A druge sezone neću više igrati. Tražite si drugu curicu. Ja neću više igrati zato jerbo me preveć gnjave na probama. Srdačno Vas pozdravlja Lea Deutsch.
Poruka je napisana na memorandumu i sa žigom advokatske kancelarije njezina tate Stjepana Deutscha. Kako je Pavao Cindrić napisao u biografskoj knjizi ‘Lea Deutsch – zagrebačka Anne Frank’, Stjepan je bio zanimljiv, vrlo društven tip opsjednut fotografijom i teatrom. Prijateljevao je i s Titom Strozzijem, koji mu je predložio da talentiranu Leu upiše u dječje kazalište.
Što se točno događalo s njom
Prvu ulogu odigrala je s pet godina u tadašnjem Velikom kazalištu. Nakon te premijere Freudenreichovih ‘Graničara’, u kojima je Lea glumila Prisku, Marija Ružička Strozzi zapisala je kako “još nije srela tako malo stvorenje koje s tolikom uvjerljivošću i neposrednošću glumi i govori svoje pozamašne tekstove”.
Branko Ivanda, redatelj koji je njenu životnu priču preveo u filmski medij, za potrebe svog filma ‘Lea i Darija’ godinama je pažljivo istraživao što se to točno događalo u njenu životu. Za konkretno pismo upravi zagrebačkog HNK, kako nam je rekao, nije čuo.
Ustaški zakoni iz 1941. godine
Nakon što je 1941. godine uspostavljena NDH, odmah su doneseni rasni zakoni kojima se Židovima zabranjuje nastupanje u javnom životu, vođenje privatnih poslova, a ubrzo su počele i zapljene imovine. Židovi su morali napustiti sjeverni dio Zagreba jer im je ondje bilo zabranjeno stanovati, a nisu smjeli posjećivati kavane, kazališta, kina, voziti se javnim prijevozom niti odlaziti na kupalište.
U nadi da će izbjeći progon obitelj Deutsch prešla je na katoličanstvo kao što su to učinili i mnogi drugi. Lea je tome usprkos izbačena iz kazališta. Naime, Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda iz 1941. godine Židovima je bilo zabranjeno sudjelovanje u kreiranju kulturnog života zemlje.
Skrivanje na zaraznom odjelu
Ustaške vlasti naložile su u noći na 3. svibnja 1943. godine uhićenje svih Židova u Zagrebu koji su dotad uspješno izbjegavali zloglasne logore – njih 1700, uključujući Leu Deutsch, njezinu majku i mlađeg brata Sašu. U stočnom vagonu, zajedno s još 65 ljudi, deportirali su ih u Auschwitz. Lea je imala 16 godina. Umrla je za vrijeme transporta, a njezina majka i brat poživjeli su dovoljno dugo da iskuse strahote nacističkih logora.
Njezin se otac spasio jer se sakrio na zaraznom odjelu u Bolnici Sestara milosrdnica. Stjepan Deutsch umro je 1959. godine u Zagrebu i pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju. Na njegovu grobu stoji i Leina slika.
Napisao: Robin Mikulić
Preuzeto s adrese: http://www.telegram.hr/politika-kriminal/naletjeli-smo-na-iznimno-potresno-pismo-lee-deutsh-zidovske-curice-koje-su-ustase-poslale-u-auschwitz/
———————————-
Sva prava i Copyright : Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
