Miroslav Krleža i hrvatsko iskustvo

Kada je pak riječ o hrvatskim duhovnim horizontima, onda se može kazati da hrvatska kultura, od svojih davnih početaka, ne poznaje književnu riječ koja je tako moćno utjecala na njezin život, na njenu sudbinu, kao što utječe riječ Miroslava Krleže. Njezin plodonosni utjecaj odrazio se jednakim intenzitetom na hrvatsku književnost i onda kada je ta riječ prokazivala naše slabosti, rušila lažne idole, rastakala mitove i iluzije. I onda kada je ta riječ svojom žestinom i sugestivnom snagom otvarala perspektive i gradila mostove prema budućnosti. Zato je naraštajima Krležina riječ bila i ostajala jedini svjetionik, kriterij i kompas, naročito u vremenima pomrčina, sumnji i kriza. Nakon Krleže, doista, u hrvatskoj književnoj republici ništa ne ostaje ondje gdje je prije bilo.

Sve o čemu i o komu je Krleža pisao i govorio u svojim polemikama, kritikama, razgovorima i dnevnim zapisima, od Pijane novembarske noći(1918.) do posljednjeg teksta iz 1981., sve njegove slutnje i dijagnoze, lucidne prosudbe i poruke – i danas su podjednako aktualne, štoviše, veoma bliske i prepoznatljive novim naraštajima čitatelja.

Od one “da je došlo vrijeme da se spali i uništi i razbije laž hrvatske književnosti” (1919.); da “Evropa za nas ionako već ima pripremljen štrik” (1933.); strahujući od toga hoće li ga progutati endehazijski mrak (1941. – 1945.); jer, u konačnici i trajnom obračunu vlasti s intelektualcima i ljudima duha – piscu je “svejedno od koga će stradati: od Dide ili Đide”; uz opomenu šezdesetosmašima “da će i oni jednoga dana doživjeti ostvarenje svojih ideala”; a proljećarima “da među Hrvatima nije zahvalno svjedočiti istinu” (1971.); dok je svima ostalima, na odlasku 1980., poručio: “Tito je učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. U nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći će vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kada će mu se priznati velike zasluge.”

Da je Krleža danas u prilici sagledati “turobno stanje kulturnih, društvenih i političkih fakata” u Hrvatskoj i svijetu, vjerojatno bi ponovio, po tko zna koji put: “Glupost je svemirska sila.” A možda bi, s tridesetgodišnje distance i dodao: Glupost i svemir su doista beskonačni. Ali za ovo drugo više nisam siguran!

Čengićevi dnevni zapisi, kronika jedne epohe S Krležom iz dana u danautentična su svjedočanstva jednoga književnika, njegova burnog života, enciklopedista i angažiranog intelektualca o najznačajnijim pojavama, događajima i ličnostima XX. vijeka. S velikom erudicijom i slobodom iskaza u knjigama se autentično očituju Krležina intima, emotivnost, artističke sklonosti, intuicija i refleksija, ljudi i događaji, a također i niz iskaza o nepoznatim ili manje poznatim privatno-biografskim činjenicama. Čengić je, suradnički i urednički, družeći se i prijateljujući s Krležom, uspio zabilježiti sve njegove misli, meditacije i nedoumice, monologe i dijaloge, iz širokog registra umjetničkih, kulturnih, društvenih i političkih tema.

Jedno je sigurno: Nitko se, prije i poslije Krleže, nije tako strasno i s takvim stilom uhvatio u koštac s našim fatalnim nesporazumima i razdorima, palanačkim mentalitetima, tromostima duha i mitovima. Svaka stranica ove knjige izraz je i glas intelektualne i moralne savjesti, koja tako nedostaje danas i ovdje.

Pred nama je opet erudit i polihistor Krleža, sa svim svojim senzibilitetima i otvorenim ranama, mudrošću i lucidnošću, prokletstvima i protuslovljima, preokupacijama i artističkim sklonostima. Iz dana u dan svjedočimo Krležinim monolozima i dijalozima, sa živima i mrtvima, ponovno smo s Krležinom literaturom i Krležinom epohom. I ovi dnevnički zapisi pokazuju da sve ljubavi i mržnje Krležijane plamte prekogrobno.

Hrvatska je bila Krležina sudbina, a on je bio njezin usud. Ali nikada nije bilo dobro, nikada nije bilo preporučljivo Krležu voljeti javno. Jer, kako ističe Mladen Kuzmanović, predstavljajući šesterosveščanu Krležologiju:

“Krležijanstvo je bilo mnogo više od izbora pisca, ono je bilo izbor svijeta. Ponekad je značilo i izbor smrti i umiranja, a uvijek je svjedočilo stil, ukus i pogled na svijet. Krleža je Hrvatsku volio bez stida, bez iluzija, bez uljepšavanja, krastavu, gladnu, nepismenu i provincijalnu, obožavao ju je nemilosrdno i bez praštanja (prašta se naime samo djeci i slaboumnicima) i to mu Hrvati tu i takvu njegovu ljubav hrvatske stvarnosti, hrvatske istine, nikada nisu oprostili.”

Pa, ako bismo razdoblje od prvih Krležinih javnih nastupa s početka XX. vijeka do njegove smrti, u dijaloško-polemičkom smislu, mogli svrstati pod Moj obračun s njima, onda bismo sve ono što se događa s Krležinim imenom i djelom od njegove smrti do danas po crti hrvatske prosvjetne, kulturne i državne vlasti – mogli nazvati Njihov obračun s njim.

A sve je počelo ceremonijom pokopa na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje mu je priređen “državnički sprovod uz počasne plotune i vojne počasti, govore najviših partijskih i državnih funkcionera”. Bože, kakva li paradoksa i ironije sudbine: zakletog antimilitarista i velikana pera na posljednji počinak ispraćaju počasni plotuni. Čast i dostojanstvo kulturne Hrvatske tada je spasio pjesnik Jure Kaštelan koji se od Krleže oprostio riječima: “Veliki brate, svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred vama u nekoj čvrstoj vjeri da vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Vi ste sugestivnom snagom pjesničke riječi prevladali granice vremena i prostora i uspostavili razgovor mrtvih i živih i onih budućih.”

Sljedećih deset godina pisalo se i pričalo po zagrebačkim kulturnim krugovima tko je sve i zbog čega provaljivao i krao rukopise iz Krležinih zapečaćenih ormara u Leksikografskom zavodu, kojem je Krleža od osnutka bio glavni ravnatelj i glavni urednik. Krešo Vranešić, Krležin nasljednik i uz Enesa Čengića izvršitelj Krležine Oporuke, navodi da je “ormar, kad su ga došli službeno zapečatiti, u Krležinu uredu bio potpuno prazan, a njegova je gornja ploča čak bila odvaljena pajserom”.

Dolaskom HDZ-ove vlasti, od 1990. do 1997. u Hrvatskoj nije tiskana ni jedna Krležina knjiga (!), a saborski zastupnici ultimativno traže da se Leksikografskom zavodu oduzme ime Miroslava Krleže. (!!!) Štoviše, sa znanjem i odobrenjem glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda i glavnog urednika Općeg religijskog leksikona, otisnuta je i imprimirana denuncirajuća, osvetnička i herostratska natuknica KRLEŽA, u kojoj se za toga hrvatskog prvosvećenika književnosti kaže da je “najradikalniji osporavatelj religije” (Apage Satanas!), te da je “Krleža u estetizmu našao nadomjestak za religioznu duhovnost, a u pozitivizmu i evolucionizmu dogmatsko uporište svog svjetonazora, u komunističkoj revoluciji i Partiji potražio je surogat za izgubljenu vjersku zajednicu”.

I ne samo to, pakuje ovaj Religijski leksikon, “da je Krleža pjevao hvalospjeve totalitarnim diktaturama… i da je svojim antireligioznim stavovima snažno obilježio liberalnu građansku i komunističku inteligenciju te neosporno pridonio protukatoličkoj kampanji u komunističkom poraću.”

Pravu i iskrenu mjeru hrvatstva Krleža je iskazivao često i na različite načine, a za ovu prigodu citirat ćemo samo jednu Krležinu “propovijed” i jedan Krležin “blagoslov”.

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’, kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.

Hrvatstva ‘kao takvog’, hrvatstva an sich, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti ‘kao takvog’ ili ‘po sebi’ nema, pa čak ni naše planete ‘kao takve’ – po sebi same. ‘Po sebi’, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.

Hrvatstva u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.”

“I postoji li u našoj historiji lice koje je prošlo svijetom kao simbol hrvatstva, to je bio ovaj ingeniozni dominikanac, Juraj Križanić, koji je petnaest godina jalovo pročamio u Sibiriji, pod ljagom da je Latin, a koji je u Rimu pao u nemilost pod sumnjom da je slavenofil, koji se priklanja šizmi.”

Na dvadesetu godišnjicu Krležine smrti, 2001. godine, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, u prisutnosti “hrvatskog državnog vrha” i kulturne vlasti, svečano se otvaraju, po Krležinoj Oporuci, na dvadeset godina zapečaćeni sanduci s Krležinim rukopisima, mapama, skicama, pismima i marginalijama. Krešo Vranešić, očevidac, koji je zajedno s Enesom Čengićem, uz službene predstavnike Ministarstva pravosuđa i Ministarstva kulture, spremao i pečatio ostavinsku rukopisnu građu, opet je primijetio da je netko otvarao sanduke i radio inventuru. Preciznije: “Na četrnaest zapečaćenih sanduka nije više bilo ni jednog pečata, nekoliko konopa je pokidano ili presječeno, vijci su odšarafljeni, a poklopci deformirani…” (Čovjek iz Krležine mape, str. 235.)

Prije nekoliko godina HAZU, čiji je dugogodišnji potpredsjednik bio Miroslav Krleža, u suradnji s jednom zagrebačkom izdavačkom kućom, pokrenula je projekt Kritičkog izdanja Sabranih djela Miroslava Krleže u šezdeset svezaka. Izišla su samo tri kola (dvadeset i dvije knjige) i stalo se. Muk, nitko ništa ne pita, zašto je i gdje zapelo?! A knjige iz prva tri kola mogu se naći i kupiti samo kod tog izdavača – knjižara, i to povremeno i na hrpi, rasprodaji i akciji pod modernim marketinškim sloganom: “Uzmi 3 – plati 2.”

Na tridesetu obljetnicu Krležine smrti, u prosincu 2011., u organizaciji Društva hrvatskih pisaca priređen je znanstveni simpozij na kojem su sudjelovali naši najeminentniji krležolozi, redom sveučilišni profesori, šefovi katedri, akademici, vrsni publicisti i ugledni nakladnici, svi jedinstveni u ocjeni da je “Krležino djelo i danas podjednako aktualno”; da je “Krleža arhitekt nove kulturne paradigme”; da je “Krleža bitna, ako ne i najbitnija karika u nacionalnom književnom i intelektualnom kanonu XX. stoljeća”, ali da mu se, nažalost, “vodeće nacionalne institucije, kako za života tako i postumno, nisu primjereno odužile, štoviše, neke su ga zatajile, neke ga ustrajno niječu, a neke mu, latentno i manifestno, zatiru svaki trag”, izbacujući ga iz hrvatskoga javnog života.

U čemu su uglavnom i uspjeli, usprkos nacionalnom anketama jednog zagrebačkog tjednika koje Krležu svrstavaju među “najveće Hrvate i najcjenjenije hrvatske pisce”. Čak je jedan od sudionika simpozija postavio nimalo retoričko pitanje: “U ime čega se i zašto hrvatska ljevica i hrvatska socijaldemokratska misao, ergo, hrvatska Vlast i Država odriču svojih protagonista i velikana: Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže?!”

 

Autor:  Božo Rudež

 

———————————-

Sva prava i Copyright :  Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Možda vam privuće pažnju...