Proizvodnja pristanka: Noam Chomsky o politici i medijima
Zašto je raspon rasprave dopušten u masovnim medijima često toliko ograničen, čak i na mjestima koja bi trebala biti demokratska i na kojima bi govor trebao biti slobodan? Zašto su, zapravo, obični ljudi tako slabo informirani unatoč odsutnosti bilo kakvih formalnih ograničenja protoka informacija? To su pitanja kojima se bave Noam Chomsky i Edward S. Herman u knjizi Manufacturing Consent.
Zaključak do kojeg dolaze je radikalan: da bismo zapadne medije trebali smatrati propagandnim. Ovaj članak objašnjava argumente koje iznose na sljedeći način: prvo, kratka bilješka o njihovoj suradnji, prije nego što se usmjeri na “ekonomske”, poticaje masovnih medija da ograniče svoje izvještavanje. Zatim prelazi na razmatranje uloge neslužbenog utjecaja vlade i učinka javnog pritiska. Zaključuje se razmišljanjima o tome kako se Manufacturing Consent pokazao tako pronicljivim i kako se odnosi na druge elemente Chomskyjeve političke misli.
Autori Proizvodnje pristanka: Chomsky i Herman
Noam Chomsky surađivao je s medijskim znanstvenikom Edwardom S. Hermanom na pisanju djela *Manufacturing Consent” – predstavljanje teorija sadržanih u njemu kao Chomskyjevih nema za cilj umanjiti Hermanov doprinos. Doista, Chomsky je bio prilično eksplicitan da je Herman vjerojatno bio glavni partner u njihovoj suradnji i da se sjeme mnogih ključnih ideja može pronaći u Hermanovom prethodnom djelu “Korporacijska kontrola” i “Korporacijska snaga”.
Fokus na Chomskyja je opravdan jer velik dio onoga što knjigu “Proizvodnja pristanka” čini tako zanimljivom jest njezin odnos prema Chomskyjevom širem političkom projektu i upravo će to utjecati na neke od zaključaka ovog članka.
Osnovna pretpostavka privole za proizvodnju
Podnaslov knjige “Proizvodnja pristanka” je „politička ekonomija masovnih medija“. Pripisivanje političke ekonomije masovnim medijima je zanimljivo i vrijedi ga pažljivo protumačiti. Jedna stvar koju treba napomenuti jest da pojam „politička ekonomija“ ima različite rezonancije u društvenim znanostima. Najjednostavnija definicija je jednostavno proučavanje odnosa između politike i ekonomije. Druga definicija u optjecaju je da je politička ekonomija proučavanje odnosa između vlade i građana kojima ona vlada.
Obje definicije čine se uvjerljivima i prikladnima, s obzirom na osnovnu premisu stvaranja pristanka. Ta je premisa jednostavno da je vrsta sudjelovanja koja je moguća u demokraciji (zapravo, u bilo kojem političkom sustavu koji dopušta neki oblik sudjelovanja) uvelike određena vrstom i raznolikošću informacija o političkim događajima kojima netko ima pristup.
Chomsky i Herman će tvrditi da je jedan od, ako ne i najvažniji, odlučujući faktor koji određuje vrstu informacija kojima moderni Amerikanci imaju pristup, ekonomski pritisak na velike novinske organizacije da izvještavaju o određenim stvarima na određeni način.
Osnovni elementi: Korporatizam
Teorija koju su Chomsky i Herman iznijeli u djelu “Manufacturing Consent” nazvana je „propagandnim modelom komunikacije“ i ima pet osnovnih elemenata.
Prvi element je „veličina, vlasništvo i orijentacija na profit“: to je argument da će, s obzirom na to da se veličina velikih medijskih korporacija temelji na njihovoj profitabilnosti, a ne (recimo) na tome koliko su točni ili pravedni njihovi izvještaji, utjecaj medijskih korporacija biti utemeljen na njihovoj sposobnosti privlačenja ulaganja prije svega ostalog.
Drugo, „oglašavačka dozvola za poslovanje“: budući da najveći izvor prihoda za novinske organizacije sada dolazi od oglašavanja – a ne, na primjer, od prodaje novina ili nekog drugog proizvoda potrošačke potražnje – upravo je politički stav oglašivača taj koji određuje politički stav novinskih agencija i drugih medijskih organizacija. Implikacija je da, ukoliko korporacija ima interese, oni su prvenstveno ekonomski. Kada bi glavni izvor medijskih prihoda bili pojedinačni potrošači, to bi moglo rezultirati nekom vrstom ravnoteže između političkih stavova običnih ljudi i pitanja na koja se mediji usmjeravaju.
Za Chomskyja i Hermana, uspjeh novinske organizacije uvelike ovisi o odnosu koji su u stanju njegovati s vladama i velikim korporacijama, s obzirom na to da potonje predstavljaju glavni izvor informacija:
„Velike birokracije moćnih subvencioniraju masovne medije i dobivaju poseban pristup [vijestima] svojim doprinosom smanjenju troškova medija za prikupljanje […] i proizvodnju vijesti. Veliki subjekti koji pružaju ovu subvenciju postaju “rutinski” izvori vijesti i imaju privilegiran pristup vratima. Nerutinski izvori moraju se boriti za pristup i mogu biti ignorirani proizvoljnom odlukom čuvara vrata.“
Problem je, očito, stvaranje favoriziranih ili nefavoriziranih izvora vijesti od strane tih birokracija: vrlo moćni su, zapravo, sposobni odlučiti tko bi ih trebao moći pozvati na odgovornost. Ne bi bilo iznenađenje da posljedica bude manje forenzičke kontrole.
Druga posljedica ovoga, na kojoj se Chomsky i Herman ne zadržavaju, ali se čini očitom, jest intenziviranje stranačke pripadnosti. Zamislite zemlju koja ima ljevičarsku i desničarsku stranku. Lijeva stranka favorizira svoje preferirane medijske izvore, a desničarska stranka favorizira svoje preferirane medijske izvore, s najboljim, ažurnim i pouzdanim informacijama. Naravno, samo jedna stranka može biti na vlasti i stoga biti u poziciji da svojim preferiranim izvorima vijesti pruži mnogo korisnih informacija. To znači da je pitanje zaštite interesa određene novinske organizacije da politička stranka s kojom se slažu pobijedi. Jasno je da je neka vrsta stranačke pripadnosti vjerojatno neizbježna, ali nije teško zamisliti umjereniji oblik stranačke pripadnosti kada bi sudbina desničarskih novina bila povezana sa sudbinom desničarskih stranaka, a ljevičarskih novina s ljevičarskim strankama.
Vanjski pritisak s kojim se suočavaju medijske organizacije
Chomsky i Herman također raspravljaju o vanjskom pritisku s kojim se suočavaju medijske organizacije, kao još jednom strukturnom ograničenju onoga što medijske organizacije mogu izvještavati ili raspravljati. Do sada su se argumenti obrađivali gotovo isključivo o iskrivljujućem učinku onih na pozicijama moći. Ti su argumenti prilično intuitivni: što god netko mislio, izuzetno je teško opravdati malu skupinu ljudi koja ima nesrazmjeran stupanj kontrole nad medijskim organizacijama.
Stvari su kompliciranije kada je riječ o proturječju. Chomsky i Herman brzo sugeriraju da moćne organizacije mogu izazvati proturječje, ali očito je da čak i organsko proturječje – to jest, mnoštvo pojedinačnih čitatelja, gledatelja ili slušatelja koji reagiraju svojom voljom – predstavlja ograničenje slobode izražavanja tiska. Međutim, prethodno je sugerirano da je dio onoga što nije u redu s nesrazmjernim oslanjanjem na oglašavanje upravo to što je sprječavalo sve da određuju dnevni red za novinske organizacije – ukidanjem pretplata ili jednostavno nekupovanjem novina na kiosku. Nije li ovo vrsta proturječja ili funkcionalno slično tome?
Nije odmah očito je li ideal ovdje trebao biti – treba li svatko moći vršiti pritisak na novinske organizacije ili nitko ne bi trebao. Potonje je teško zamisliti – demokratska politika bilo koje vrste čini se da potiče izuzetno glasno izražavanje mišljenja. Ostaje otvoreno pitanje može li se kritika kao takva iskorijeniti ili jednostavno izvući iz ruku moćnika.
Teror i odmetnička država
U novijim izdanjima knjige “Proizvodnja pristanka”, Chomsky i Herman dodali su odjeljak koji se bavi „ratom protiv terora“ kao mehanizmom kontrole. To jest, predanost ratu protiv terora postaje imperativ veći od bilo kakve posebne predanosti borbi protiv terorizma, a insinuacija da netko nije dovoljno uključen toliko je potencijalno štetna za ugled novinske organizacije da nameće veliko ograničenje izvještavanja.
Ova ideja usko je povezana s drugim elementom Chomskyjeve šire politike, koju on istražuje u knjizi “Odmetnute države”. Ova knjiga ima podnaslov „Vladavina sile u svjetskim poslovima“ i tvrdi da je politička kultura na Zapadu ugušila vrste pitanja koja možemo postavljati o motivima i namjerama naših geopolitičkih „neprijatelja“, tako da smo više puta pogrešno shvaćali njihovo ponašanje sa štetnim posljedicama i za ljude na tim mjestima i za ljude na Zapadu. Ideja je da ograničenja nametnuta agendom rata protiv terora ne samo da sprječavaju dobro izvještavanje, već i vežu zapadne ljude (a time i zapadne vlade) za loše informirane koncepcije svijeta i sposobnosti Zapada da ga preoblikuje.
Noam Chomsky je slomio idealizam s kraja 20. stoljeća
Jedna stvar koju vrijedi naglasiti u vezi s ovom teorijom i njezinim utjecajem u to vrijeme jest da je zapadni svijet bio na pragu razdoblja političkog samopouzdanja kada je ova knjiga objavljena krajem 1980-ih. Četiri desetljeća Hladnog rata značila su da je uspostavljen snažan osjećaj superiornosti zapadnog demokratskog sustava vlasti u usporedbi s raširenom (i djelomice točnom) percepcijom autoritarizma i korupcije u Istočnom bloku .
Od kasnih 1980-ih do 11. rujna postalo je uvjerljivo – štoviše, pomalo moderno – zastupati teorije koje danas izgledaju gotovo suludo, a koje su veličale neposrednu buduću dominaciju zapadne liberalne demokracije. Ono što teoriju “Proizvodnja pristanka” čini tako snažnom je to što tvrdi da su ograničavanje informacija i propaganda, koje su mnogi Amerikanci i Zapadni Europljani naučili povezivati s komunističkim zemljama, zapravo vrlo rašireni i na Zapadu.
Zapravo, jedan od najzloglasnijih citata iz knjige kaže upravo to: „Posebno tamo gdje se pitanja odnose na značajne američke ekonomske i političke interese i odnose s prijateljskim ili neprijateljskim državama, masovni mediji obično funkcioniraju poput državnih propagandnih agencija.“ Dapaće, čak i dok su komunistički režimi počeli posrtati i propadati, Chomsky i Herman sugerirali su da će se ta tendencija unutar zapadnog društva vjerojatno još pogoršati.
——
Napisao: Luke Dunne, diplomirani filozof
——
Preveo, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
